25 godina nakon Dejtona i prilika za novi početak

BiH se još od potpisivanja Dejtona pokazala nesposobnom za reforme. Biden je signalizirao spremnost da se angažira na Balkanu. Naši evropski prijatelji trebali bi iskoristiti tu priliku, piše Patrick Moore.

Svrha Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine bila je da se okončaju sukobi u Bosni i Hercegovini. On prije 25 godina nije služio trajnoj uspostavi političkih okvira. No, već tada su svi akteri slutili da se nijedna strana kasnije neće odreći onoga što je dobila u Dejtonu – čak ni u korist dugotrajnijeg i djelotvornijeg sporazuma.

U praksi je to, prije svega, značilo da bosanski Srbi neće biti saglasni sa bilo kakvim regulativama koje bi išle u pravcu, kako oni to vide, narušavanja suvereniteta Republike Srpske, jer je, po njihovom mišljenju, takav suverenitet uspostavljen u Dejtonu.

Pored toga, akteri u cijeloj BiH i unutar svake od tri velike etničke grupe su uspostavili vlastite interesne sfere i obogatili se unutar aktuelnog sistema.

Nedostatak EU-perspektive učvrščuje posjede elita

Zapravo,nema stvarnog podsticaja za moćnike i bosove u Banjoj Luci ili negdje drugo da se odreknu svojih posjeda u zamjenu za mogući prosperitet svog naroda ili regiona, u kome mafijaške države nisu rijetkost.

Jedan od razloga za to: EU se odrekla svog najvažnijeg instrumenta za podsticanje promjena na zapadnom Balkanu. Ona je za nove zemlje članice efikasno zaključala ulazna vrata.

Dejtonski sporazum uspostavio je mir ali je uspostavio i politički sistem koji nije sposoban da se reformira

Umjesto toga, predstavnici EU-a, međunarodnih i nevladinih organizacija izgubili su četvrt stoljeća ponavljajući političke slogane o evropskoj integraciji regije, iako ta integracija u stvarnosti i nije imala priliku da bude provedena.

Najperspektivniji put naprijed je stoga onaj izvan okvira ritualnih političkih mantri i koncentriran na određene programe za podsticanje ekonomskog rasta i regionalne integracije.

Ljudima trebaju pristojna radna mjesta, a mladima dobri razlozi da ostanu u svojoj zemlji i ne emigriraju. Konačno, prosperitet i stabilnost često idu ruku pod ruku. Kada bi postojalo više mogućnosti da se zaradi novac, politička slika bi se možda i mogla poboljšati.

Ne davati prostora autoritarnim državama

Kao i 1990-ih, SAD i EU moraju raditi na zajedničkim ciljevima podsticanja ekonomskog rasta i demokratije. Novoizabrani američki predsjednik Joe Biden prošlog ljeta je istakao da je evropsko-američko “partnerstvo danas jednako neophodno kao što je uvijek i bilo a to podrazumijeva da sve strane rade zajedno na našem zajedničkom cilju”.

EU i SAD dijele iste vrijednosti i moraju sarađivati ​​kako na Balkanu ne bi zavladali uticaji Rusije, Kine a možda i Turske, koje igraju po drugačijim pravilima od naših. One žive i razmišljaju u jednom alternativnom univerzumu.

Patrick Moore: Evropa i SAD mogu ponuditi više Balkanu od Kine i Rusije

Zapadne države su demokratije koje kroz svoja partnerstva i saveze rade na transparentnim ciljevima. Autoritarne države na istoku posmatraju svijet kao igru ​​u kojoj je rezultat uvijek jednak nuli ili pak kao borbenu arenu. One ne traže saveznike, već samo kupce ili satelite.

Čak i tokom Jeljcinove ere 1990-ih, Rusija nikada nije izgubila svoj stoljetni interes za Balkan i uticaj na tom prostoru. Taj trend je tokom agresivnijeg Putinovog režima postao znatno izraženiji, posebno u Srbiji, ali ne samo tamo.

Kina pak sopstveni uticaj pokušava proširiti ekonomskom snagom. Ona je tako osnovala vlastitu regionalnu radnu grupu bez EU-a i pronašla partnere spremne za velike infrastrukturne projekte u Grčkoj, Mađarskoj, Srbiji i drugdje.

Više povjerenja među partnerima

Kako bi se suprotstavili uticaju Rusije i Kine, SAD i EU moraju ponovno, uz uzajamno povjerenje, raditi na našim zajedničkim ciljevima. Odlazeća Trumpova administracija preuzela je inicijativu za razvijanje ekonomskih veza između Srbije i Kosova i nema razloga vjerovati da će Bidenova administracija popustiti u tome.

Naši evropski prijatelji ne bi se trebali osjećati uznemirenim zbog takvih koraka, već ih podržati.  Washington će vjerojatno i dalje podržavati Inicijativu tri mora, u kojoj 12 zemalja srednje i istočne Evrope zajedno rade na razvoju velikih infrastrukturnih projekata i podsticanju ekonomskog razvoja.

Predstavnici EU-a i Njemačke, kao i Amerikanci, učestvuju na samitima te grupe. Važan element tih infrastrukturnih projekata je smanjenje energetske ovisnosti o Rusiji. To je u interesu Zapada kao cjeline.

Kuda vodi ovaj put? Dio budućeg autoputa u Crnoj Gori koji gradi Kina

Novi početak kao prilika

U Washingtonu će se uspostaviti nova administracija s kojom će Evropljani sarađivati ​​sljedeće četiri godine. Ona se obavezuje na multilateralizam i zasigurno će pronaći put za povratak ka etabliranim i predvidljivijim oblicima vanjske politike, uključujući i Balkan.

Sam Biden nije stranac u toj regiji. On je još tokom opsade 1993. godine posjetio Sarajevo, a nakon toga je napisao dugi izvještaj u kojem je osudio srpsku agresiju i izrazio podršku žrtvama. Njegov pokojni sin Beau Biden radio je na Kosovu od 1998. do 1999. godine, gdje je obučavao suce i tužitelje.

Za vrijeme nedavne američke predsjedničke kampanje, Joe Biden je skicirao svoju viziju budućih odnosa Amerike s Bosnom i Hercegovinom, Albanijom i Kosovom, koji su ranije rijetko igrali ulogu u američkim predizbornim kampanjama. Biden je više puta izrazio svoje opredjeljenje za multilateralizam i za NATO.

Nikada nije bilo i vjerovatno nikada neće doći do potpune harmonije između Washingtona i njegovih evropskih partnera, baš kao što među partnerima često postoje velike međusobne razlike. No, nova američka vlada će svojim saveznicima ponuditi ozbiljnije i transparentnije načine ophođenja i vođenja poslova od onih u protekle četiri godine. Biden je već signalizirao spremnost da se angažira u Evropi. Naši evropski prijatelji trebali bi iskoristiti tu priliku i pridružiti mu se.

Izvor: DW

Patrick Moore je novinar i istoričar a od 1977. do 2008. godine je radio kao glavni analitičar za Balkan za Radio Free Europe Research u Münchenu i Pragu.