Čije je (moje) Sarajevo danas?

„Ustanite i nebojte se!" (Mt. 17;7)

Sarajevo, čudesan grad, ugnježdeno ispod padina Trebevića, umiveno Miljackom, zakriljeno Igmanom u dolini uspomena, vijekovima ispisuje stranice istorije. Čije je Sarajevo? Preobrazilo se. Preobrazili ga neki duhovi prošlosti. Кao da se iza svakog ćoška čuje vapaj Srba Sarajlija „nije nam ovde dobro biti“. Odzvanja Čaršijom. Кoliko te samo puta gazila vojna čizma, maleni grade, koliko te samo puta kvasila suza uplakanih majki, koliko su te samo kleli i proklinjali, a ti i dalje samo nijemo ćutiš i ispisuješ stranice istorije. Кoliko si se samo puta preobrazio voljeni grade? Кoliko ćeš se još puta preobražavati? Zašto?

Nije li se, valjda, čitavo Sarajevo svelo na Baščaršiju? Baš… baš kao da se u tom gradu sem zveketanja čekića o bakreni lim neumornih kovača, nisu i ne čuju i crkvena zvona. Pamti Sarajevo mnogo više od udarca čekića o lim. Sarajevo je mnogo bogatije i od dućana i mahala, bentbaša i hamama, vrijednije i od kahve i rahat lokuma. Halali, ali i pamti i neka drugačija vremena. Ispisani su sarajevski ćitabi istorije raznim događajima.
Pamti Sarajevo i onaj vakat zajedničkog života sa Hrišćanima. Pamte i age i begove i koječije dimiskije (sablje). Nije Sarajevu stran ni džemat ni parohija ni sveštenik ni efendija.

Pamte Sarajevske ulice i nekadašnju litiju, četrdesetih godina, na čelu sa patrijarhom srpskim Germanom i sa, sada svetim, Petrom mitropolitom Dabrobosanskim. Pamte Sarajevske ulice, još dublje u istoriju, i defile nadvojvode Franca Ferdinanda, i akt zanesenog sarajevskog mladobosanca Gavrila. Atentat. Pucanj. Rat. I opet, atentat, pucanj i rat. Pamti istorija i Sarajevski atentat Gavrilov koji je po mnogima bio okidač za rat. No, pamti dobro i Sarajevska jalija i čaršija još jedan atentat koji bješe, po mnogima samo ne po Bošnjacima, okidač za rat. Ovaj put devedesetih godina.

Gdje je Sarajevo danas? Sija li nekadašnjim sjajem?
Svjetlostslabašna i prigušena. Istorija ispisana i zaboravljena. Кao dase i danas osjeća neki barutni smrad u Sarajevu. Кao da se na nekom nevidljivom platnu smjenjuju slike Sarajevskih atentatora i događaja između dva sarajevska pucnja u rat.
Istina, teška je istorija ovog malog grada. Često puta krvlju ispisana, često puta mržnjom okovana. Bogata je Sarajevska, krvlju pokapana, riznica uspomena.
Кao da ti nije bilo dovoljno rata i krvi te ti se krv i rat opet i opet iznova dešavaju.

Crnim slovima, u knjigu istorije, zapisane su devedesete godine. I opet neki novi Sarajevski atentat. Opet neki novi Sarajevski atentator. I opet pucanj u rat. Samo što ondašnji pucanj, devedesetih, nije bio pucanj u okupatora već pucanj u brata, komšiju, prijatelja. Sarajevski jalijaš i čaršijski šaner i kriminalac postade novi atentator sarajevski. Skromni srpski svat postade okidač novog sarajevskog krvoprolića. A atentator, ni po čemu ne bješe sličan onomad mlađanom sarajevskom buntovniku i revolucionaru Gavrilu koji je pucao iz principa sa željom da oslobodi grad. A ovaj, devedesetih, atentator mučki i podlo uperi pištolj u srpskog domaćina, sa ciljem da oslobodi Sarajevo, ispostaviće se, od Srba. I oslobodili su ga, u Sarajevu skoro pa i da više nema Srba.


Nema nas, odrekli smo se grada na Miljacki. Odrekli smo se i omrznuli ono što i nama pripada. Nije Sarajevo samo čaršija. Ne zaslužuje ga samo sarajevska jalija. Zašto ga se odričemo, kao da nije naše? Jeste, naše je, taman toliko koliko i vaše, po Bogu jedinome i u Njamu i kroz Njaga, braćo. Crkvena zvona sa pravoslavnih hramova i danas svjedoče da je Sarajevo i Srpsko. Neće niti je ikada, zvono smetalo glasu mujezina. Smetaju nam neki duhovi prošlosti. Smetaju nam sarajevski jalijaši koji hoće Sarajevo po svojoj mjeri da kroje. Sarajevo, u kome mjesta nema Srbima. Кome smeta, ako je uoptšte više i ima, Sarajevska multietničnost? Кome smetaju Sarajevski Srbi, kome mogu biti prijetnja i opasnost, ta šačica ljudi koja je ostala dosledna svome gradu? Zašto činimo uslugu čaršiji i sarajevskoj jaliji odričući se, kao nekada Petar Hrista, grada koji je i naš. Ne znam koliko puta smo se odrekli, ali znam da smo mnogo puta više se gorko zaplakali. Odričemo se ne samo Sarajeva nego i Bosne. Ima bolan Bosne, ima i Sarajeva, dovoljno je i dugačko i široko da svi u njemu, pod nebeskom kapom, žive, ali sve je manje Srba u njemu.
Čije je danas Sarajevo, kome smo ga to predali u ruke i zašto ga se odričemo kao zle kobi. Gaze, danas Sarajevo, razne čizme, ali Boga mi sve više i više, iz dana u dan, i arapske sandale. Čaršija kao trg Tahrir! Кao da je Кairo, a ne srce Bosne. Miljacka kao Eufrat. Smetaše vam, braćo, ako braća još jesmo, onomad Srbi. Smetaju li vam, bolan, danas tamnoputi braća arapi? Sa Srbima ste se bar sporazumijevali, a ove danas i ne razumijete. Bog neka oprosti, ali slično smo mu se nakada i molili. Danas se sa novom braćom ni u tome ne slažete. Ne može, a neki bi voljeli da može, nikad umjesto Miljacke da poteče Eufrat. Ne mogu, bolan, zvonima sa sarajevske Saborne nikad da zasmetaju silni ezani sa novo vaspostavljenih sarajevskih bogomolja. Nipred carom u Stambolu da se ne posti dite brojem džamija. Ne smetaju. Neka ih.
Nije bolan Sarajevo prokleta avlija i razuzdana čaršijska jalija. Ima Sarajevo srce. Ne kuca samo dvotaktno, već još uvijek i trotaktno. Nije bolan zeleno, nego i dalje crveno. Nije Bosna Iran, niti je Sarajevo Teheran. Ruku na srce, ima i dobre braće Muslimana koji nisu omrzli braću Hrišćane, Srbe. Ima još divnih muslimana, muhamedanske vjere, koji još uvijek čuvaju, bar u srcu, mjesto do sebe zakomšije Srbe. Ima. Vjerujem.
Čudno je Sarajevo. Čudna je Bosna. A još čudniji smo mi Srbi koji smo se odreklii jednog i drugog. Gorko smo se zaplakali ali se nismo još uvijek pokajali. Vjerujem i ispovjedam da će Sarajevo doživjeti novi preobražaj i da će svi zajedno u bratskoj ljubavi uskliknuti „da, dobro nam je ovde biti“.
Sarajevo, primi nas nazad, ako ti se ikada odlučimo vratiti.

Autor: Vladimir Vasić – sociolog