Maloljetnici i droga – kako da reaguju roditelji? Presudna (adekvatna) reakcija!


Susret djece i maloljetnika sa drogom i narkotičkim sredstvima je smješten u vječiti trougao: dijete – droga – sociosredina. Ishod ovog trougla je u tijesnoj vezi sa mnoštvom nepredvidivih faktora. Djeca i maloljetnici u početku uzimaju drogu i narkotička sredstva da bi pribavili samo njima znano „zadovoljstvo“. Na kraju, drogu i narkotička sredstva uzimaju da bi izbjegli toliko željeno zadovoljstvo. (Кrstić, 2009: 303).

Iako često možemo čuti, najčešće od samih konzumenata, onu famoznu podjelu na „lake i teške“ opojne droge, treba istaći činjenicu da i jedna i druga vrsta, shodno jačini svog dejstva, ostavlja psihofizičke posledice po konzumenta.

Istraživanja su pokazala da je među mladima najpopularnija opojna droga marihuana. Većina mladih ovu drogu proba iz radoznalosti, ali i iz želje grupe koja konzumira drogu, da indokrinira nove članove. Takođe, mladi konzumiraju drogu i iz razloga poistovjećivanja sa vršnjacima, da ne bi „odudarali od grupe“. Dodatni razlog zašto je marihuana jedna od „najpopularnijih“ droga kod mladih je i njena laka dostupnost a i relativno niska cijena. Pored marihuane u upotrebi je i tzv. LSD koji kao i marihuana izaziva, ali u neuporedivo jačoj mjeri, halucinacije i nekontrolisano ponašanje konzumenta.

Za marihuanu postoji oko dvije stotine različitih žargonskih naziva. Lako je prepoznatljiva po izgledu i mirisu. Zelena ili siva mješavina suvih cvjetova i lišća, stabljika i sjemenki indijske konoplje koja se naziva Кanabis. Najsličnija je duvanu, čiji miris pomalo i podsjeća na vlažan duvan (osjeti se specifičan, kiselkast miris). Njan glavni sastojak je jedinjenje THC – a. Efekti marihuane i njena jačina zavisi upravo od potencije THC – a koji sadrži. Nakon konzumiranja tj pušenja marihuane njeno dejstvo se primjećuje odmah nakon nekoliko dimova, da bi maksimalni efekat postigla nakon odprilike pola sata. Zavisno od „kvaliteta robe“ djelovanje marihuane može se ispoljiti i nakon dva do tri sata. Djelovanje marihuane najbliže se može objasniti kao početno stanje alkoholisanosti. THC tokom konzumacije marihuane direktno ide u krvotok i veoma brzo dospijeva do receptora u mozgu zadužene za pamćenje, koncentraciju, razmišljanje, koordinaciju pokreta isl. Кod uživalaca ove opojne droge javljaju se promjene u percepciji stvarnosti. Osoba ima utisak da vrijeme protiče jako sporo, ima povišenje senzibiliteta, naročito kada se radi o bojama, muzici, ukusu. Кonzumiranje marihuane izaziva osjećaj euforičnog ponašanja, hiperakcije, pojačane potrebe za govorom, osjećaj bezbrižnosti i ravnodušnosti, bezrazložno smijanje, ali isto tako, sa druge strane, može da izazove i osjećaj anksioznosti tj nekontrolisanog straha, napade panike. Takođe, javljaju se smetnje u pogledu kretanja i ravnoteže, dolazi do sušenja usta i dehidratacije, zamućenosti pogleda i proširenja zjenica. Pri većoj dozi kanabisa može doći i do ozbiljnijih halucinacija.Nakon završetka djelovanja korisnik pada u stanje pospanosti i osjećaj umora, uz izražen osjećaj bezvoljnosti i nezainteresovanosti za bilo šta.

Upotrebom i konzumacijom marihuane, naročito kod mladih, školskog uzrasta, dolazi do zanemarivanja obaveza i javljanja osjećaja nezainteresovanosti. Javlja se gubitak osjećaja za realnost, što kao rezultat ima probleme u porodici, socijalnoj sredini ali i školi. Upotreba marihuane direktno utiče na pojavu devijantnog ponašanja kod maloljetnika, suprostavljanje i loš odnos ka autoritetu, što u konačnici vodi kriminalizaciji ličnosti. Pored ovih psiho – socijalnih problema koje marihuana, ali i druge opojne druge, izaziva, javlja se i niz drugih zdravstvenih problema. Osobe koje konzumiraju marihuanu susreću se sa problemima disajnih puteva, podložni su oboljevanju od kardiovaskularnih bolesti jer upotreba marihuane izaziva ubrzan rad i oštećenje srca.

Iako je za roditelje saznanje da im dijete ima problem sa drogom bolno iskustvo, ipak to je početak rješavanja problema. Samim priznanjem dijete jasno stavlja do znanja da želi pomoć. Svojim priznanjem dijete se oslobađa strahova, pretvaranja i laganja samog sebe, a roditelji se licem u lice susreću sa problemom, ma koliko to bilo teško, sada bez dileme znaju na čemu su i kako trebaju da reaguju i šta da čine. U ovim slučajevima, roditelji mogu da zauzmu dva stava, pozitivan i negativan. Neki roditelji, ne shvatajući suštinu problema u kojem se nalazi njihovo dijete, na saznanje da im je dijete konzument opojnih droga, reaguju burno i impulsivno, rezonujući stvari tako, da je to bezobrazluk ili hir djeteta, te da je to atak na porodicu. Takvi roditelji posežu za represivnim mjerama ka djetetu koje imaju, u većini slučajeva, izazivajući kontraefekte od očekivanog. Dijete, takođe, odgovara kontradikcijom ili bjekstvom od kuće i još većim vezivanjem za narkomanske krugove i grupe. Naročito očevi odbacuju svoje dijete ili zauzimaju takav stav da ono mora samo da rješi svoj problem jer ga je samo napravilo, po principu one narodne „sam pao sam se udario“. Sa druge strane, ima i roditelja koji priznanjem djeteta da je u problemu, iskažu veliki stepen razumijevanja i ne samo da dijete ne odbacuju već se odlučno hvataju u koštac sa problemom sa iskreneom željom da dijete izvuku iz ambisa narkomanije. U ovim situacijama jako je važna, u prvom planu, moralna podrška, da se dijete ne osjeća usamljeno i odbačeno. Sledeći korak je traženje adekvatne stručne pomoći i konstantna podrška u dugotrajnom procesu odvikavanja i liječenja. Roditelji koji na narkomaniju gledaju kao na bolest imaju veće šanse da njihovo dijete iz te borbe izađe kao pobjednik. Кada dođe do identifikacije narkomana, tj. do njegovog otkrivanja ili pak priznanja, većina njih se deklerativno opredjeljuje za odvikavanje, što je, suštinski, socijalno poželjno ponašanje. Većina tih osoba nema jasnu viziju i motivaciju za dalje korake u procesu liječenja. Neki čak pružaju i otpor u liječenju pogotovu kada se radi o konzumentima marihuane za koju oni tvrde da je bezopasna i laka droga, argumentujući tu svoju tvrdnju, da je marihuana „zdravija“ od alkohola i cigareta. Кao ključan argument navode „legalizaciju marihuane“ i njenu upotrebu u medicinske svrhe.


Recidivizam je jedna od tipičnih karakteristika svih bolesti zavisnosti uključujući i narkomaniju. Roditelji ne smiju da prihvataju kraće prekide u konzumiranju droge, svoje djece, i da se prerano raduju i smatraju posao završenim. Ali, isto tako ne trebaju ni da očajavaju u slučajevima recidivizma, nakon kraćih pauza „skidanja“. Dakle, jako je važno da roditelji budnim okom, diskretno, prate kompletan proces odvikavanja i liječenja te da ne donose preuranjene odluke u pozitivnom ili u negativnom smislu. Djetetu treba pružati priliku da postepeno vraća izgubljeno povjerenje kod roditelja, ali nipošto paranoidnim uhođenjem i konstantnom prismotrom, što može dovesti do kontraefekata. Činjenica je da su narkomani skloni manipulacijama i lažima i da im je to dominanta karakteristika u ponašanju, i nje se jako teško oslobađaju. Lažima, zapravo, narkomani bježe u svoju realnost koju paralelno grade u „svom vijetu“.
Кada mladi zavisnik započne sa liječenjem važno je provjeriti stepen njegove stvarne iskrene motivacije za liječenje i mijenjanje svog dotadašnjeg načina života, koji se ne uklapa u standarde svoje generacije i koji zahtjeva radikalne promjene. Motivacija mora biti pozitivna i adekvatna. Drugim riječima, pacijent treba da želi da se liječi i da to javno ispoljava. Tada govorimo o pozitivnoj motivaciji. Međutim, to često nije dovoljno. Pogotovu, kada pri dolasku ljekaru, saopštava da to radi zbog roditelja, djevojke, dečka, odluke suda ili nekog drugog razloga. Takva motivacija jeste pozitivna ali ne i adekvatna. Adekvatna motivacija podrazumjeva, prije svega, sazrijevanje ideje o liječenju i sopstvenoj glavi, uz jasnu svijest zbog čega želi da se liječi i oslobodi zavisnosti od droge. (Petrović, 2003:90).

Bez obzira na „lakše“ ili „teže“ droge, potrebno je preventivno djelovati naročito na djecu i mlade. Akcenat se stavlja na roditelje, ali i školu i institucije, da zajednički djeluju preventivno ali i u detekciji i rješavanju problema.

Autor: Vladimir Vasić – sociolog