Mitovi o Černobilju

Da li je Černobilj najveća atomska katastrofa svih vremena?

Međunarodna skala havarija i nezgoda u nuklearnim postrojenjima ima sedam stepeni. U sedmoj kategoriji su “katastrofalne havarije” (major accident) koje znače oslobađanje radijacije sa teškim posljedicama po ljude i prirodu. Tu su do sada svrstani incidenti iz Černobilja (1986) i Fukušime (2011). Unutar tog semog stepena međunarodna sistematizacije ne predviđa poređenje.

Ako pod “atomskom katastrofom” ne podrazumijevamo samo havarije u nuklearnim postrojenjima, već sve radioaktivne emisije koje izaziva čovjek, onda je u istoriji bilo daleko gorih događaja, kaže nam profesorka Kejt Braun sa čuvnog Masačusetskog instituta za tehnologiju (MIT).

“Američke i sovjetske fabrike, koje su pravile plutonijum za atomsku bombu, svakog radnog dana su emitovale 350 miliona kirija u okolinu. A to nije bila greška”, navodi Braun.

Ako se posmatra radioaktivni jod, jedan od izotopa koji se oslobađa i kod ljudi izaziva rak štitne žlijezde, havarija u Černobilju je oslobodila oko 45 miliona kirija takvog joda. Profesorka Braun to poredi sa nadzemnim testiranjem nuklearnog oružja. “Sovjeti i Amerikanci u samo dve godine testiranja 1961. i 1962. nisu oslobodili 45 miliona kirija, nego 20 milijardi kirija radioaktivnog joda.”

Da li u zabranjenoj zoni ima mutanata?

Vodiči sa lica mjesta kažu da ih posjetioci često pitaju da li se Černobiljem vrzmaju mutanti. Vukovi sa dvije glave ili pacovi sa pet nogu? To Denis Višnjevski nikada nije vidio, iako ovaj naučnik 20 godina posmatra razvoj biosfere u zoni zabranjenoj za ljude.

Uticaj jonizirajućeg zračenja može sa određenom vjerovatnoćom izazvati promjene u strukturi organizma, ali uglavnom tako da naprosto ograniči sposobnost organizma da (pre)živi. Višnjevski naglašava da životinje rođene sa invaliditetom ionako ne mogu dugo da opstanu u prirodi.

Da li je priroda već preboljela katastrofu?

Fotografije i reportaže uz naraciju da “u zabranjenoj zoni Černobilja ponovo cvjeta život” bude utisak da se priroda oko reaktora oporavila. “To nije tačno”, kaže Kejt Braun, koja četvrt vijeka istražuje o Černobilju.

U crvenoj zoni oko bivše nuklearke ima manje vrta insekata, ptica i sisara. Povremeni izvještaji da su u toj zoni snimljene vrste koje su drugdje ugrožene nisu dokaz “zdrave” životne sredine.

Naprotiv – dugoročne studije u kojima se posmatraju životinje u jako kontaminiranim područjima pokazuju znatan rast mortaliteta, stope tumora, kraći životni vijek, brže starenje, promjene u krvi, izrasline i druge faktore koji ugrožavaju zdravlje životinja.

Raznolikost života oko Černobilja naučnici objašnjavaju migracijom vrsta. “Zabranjena zona Černobilja ima 2.600 kvadratnih kilometara. Dalje na sjever je još 2.000 kvadratnih kilometara zabranjene zone Bjelorusije. Na istok i zapad su takođe oblasti rijetko naseljene ljudima. Zato tu u istočnoj Evropi imamo ogroman prostor za održanje šumske faune”, kaže Denis Višnjevski.

Bez straha od čovjeka, ovuda tumaraju medvjedi, vukovi, risevi i drugi grabljivci kojima trebaju velike površine ne bi li našli dovoljno hrane.

Zabranjena zona je zagađena radijacijom i 35 godina od atomske havarije. Trećina te oblasti je kontaminirana transuranijumskim elementima čije je vrijeme poluraspada 24.000 godina.

Da li u Černobilju uopšte nema ljudi?

Zvanično su nenaseljeni i grad Pripjat, koji je nekada izgrađen za radnike nuklearne elektrane, kao i susjedni grad Černobilj.

Doduše, ta mjesta nikada nisu bila sasvim bez ljudi. Od 1986. tamo su odlazile hiljade radnika da u dvonedeljnim smjenama brinu o kritičnoj infrastrukturi. Naime, poslije havarije u bloku 4, reaktori u blokovima 1, 2 i 3 nastavili su da rade do 1991, odnosno 1996. i 2000. godine. Uz to, posebne patrole Ministarstva unutrašnjih poslova kontrolišu pristup zabranjenoj zoni. U gradu Černobilju čak postoje bakalnice i dva hotela namijenjena ljudima koji poslom moraju da dođu.

Postoji i pravcato stanovništvo koje se ne bilježi u zvaničnim statistikama. U pitanju su dobrovoljni povratnici. Oni su se u godinama neposredno poslije katastrofe na svoju ruku vratili u sela koja su ispražnjena nakon evakuacije 115.000 ljudi. Nepoznat je tačan broj tih povratnika.

Na pitanje DW koliko ljudi živi u Černobilju i okolini, jedna portparolka ukrajinske agencije koja upravlja zabranjenom zonom rekla je: “Niko.”

Prema procjenama iz 2016. godine, tamo je bilo još oko 180 povratnika. U pitanju su mahom stari ljudi, i sada ih je izvjesno manje. Vlasti ih tolerišu, čak dobijaju i tihu podršku. Recimo, poštari im jednom mjesečno donose penziju, a jedna mobilna prodavnica im na svaka dva-tri mjeseca dovozi namirnice.

Izvor: DW