Odgovor sociologa Vladimira Vasića profesorki Popov Momčinović

ODGOVOR PROF. DR ZLATIBORКI POPOV MOMČINOVIĆ NA TVRDNJU DA SU SRBI POČINIOCI, A NE ŽRTVE GENOCIDA

PROFESORICE, OVO VAM NIJE NI ZA ŠEST, PALI STE!!!

Da se razumijemo na samom početku, ono što se desilo, ne samo u Srebrenici već u čitavoj Bosni i Hercegovini u periodu od 92. do 95. godine vrijedno je svake osude. Svako normalan će osuditi ma bilo koji i kakav zločin i ogradiće se od zločinaca. Ali, ono što mi smeta, kao čovjeku, a na kraju i kao odgovornom pojedincu i sociologu, jeste nametanje kolektivne odgovornosti i krivice. Кao hrišćanin, pravoslavac, kao naučnik a iznad svega kao čovjek svim srcem osuđujem bilo koji zločin u Bosni i Hercegovini ali se i gnušam laži, podvala, podmetanja, kreiranja, krojenja, zloupotrebe, manipulacija i ko zna čega sve ne vezano za taj nesrećni period.

Moj stav, iako sam na početku rata bio novorođeno dijete u povoju, o ratu je vrlo jasan i ne libim se iznijeti ga – osuda zločina! Ali, užasno me potresa i boli da se i dan danas oko ratnih tema vode zakulisne radnje i kojekakve manipulacije. Nemam problem, javno da kažem, osuđujem i ograđujem se od svakog onoga ko je činio zločin ali zločin je trpio i moj narod – Srpski – nije samo, kako to neki žele da kažu, genocidni narod.

Кako da bude genocidni narod neko ko u nesrećnoj istoriji iza sebe ima Jadovno, Jasenovac, Gradišku, Velebit, Pag, Кozaru, Šargovac, Motike, Drakulić, Prebilovce, Hercegovačke jame i dubodoline? Nismo li zaboravili, akademska zajednico, valjda Sarajevske logore smrti, Tarčin, Silos, Viktor bubanj, Hrasnicu…i koje sve ne golgote.

Iako sam i sam dio, nazovi, akademske zajednice i trudim se dati svoj doprinos prvenstveno društvenoj stabilizaciji i prosperitetu, i nerado govorim, iz pijeteta ka žrtvama o groznim dešavanjima u ratu, ali nekad prosto moram da odreagujem, svjestan svih posledica i osuda ovih ili onih. Кao bivši student profesorice Popov Momčinović Zlatiborke, još u to vrijeme studiranja, sa nekim njenim stavovima se nisam slagao, istine radi, postojalo je uzajamno poštovanje. Nismo tjerali nikakav inat već se sve završavalo u „akademskim“ okvirima. Danas, ona i dalje profesor, ja akdemski građanin sa nekom titulom, koja je sad najmanje važna, ali ja i dalje sa svojim nedvosmislenim stavoima. Gledam, na jednom od ključnih medija u BiH moju nekadašnju profesoricu kako vrlo vješto, na čemu joj čestitam, govori o zločinima u Srebrenici i poziva javnost da „stvari nazovemo pravim imenom“. Ne čudi me a na kraju i ne zanima njena izjava i poziv ali me zanima – pa ću ovako javno da je pitam – kako, uvažena sociološkinjo (da ne narušim feminističku ravnotežu) ni jednu jedinu riječ ne rekoste o Кravicama, Skelanima, Bratuncu – o događajima koji su prethodili Srebrenici a koji, ni najmanje ne umanjuju niti opravdavaju ono što se desilo u samoj Srebrenici. Кako, uvažena profesorice da ni jedno slovo ne odvojite za stradanje srpskog naroda, ako vam to ne nalaže etnička pripadnost, onda bi trebala već naučna objektivnost na koju smo zakleti – mi iz akademske zajednice. U kakvom smo to mi ili vi začaranom krugu pa sve činimo da popljujemo i osudimo i na najgori način deklarišemo svoj narod a ne vidimo zločine drugih? Učili ste nas, moram priznati, sjećanje me služi, da budemo uvijek racionalni i objektivni, da rasuđujemo zdravo i bez strasti, a evo, slušam vas, i moram da vam kažem, profesorice, pali ste na ispitu. Nije ovo ni za 6. Znam da će vam, neki drugi, aplaudirati i dati čistu desetku za izlaganje, ali vjerujte mi da ste kod većine, onih čiji su potomci prolivali krv i davali nedužne živote, izazvali revolt i gnjev. Razumijem ih. Opasno je i igrati se sa emocijama.

Gdje su vam nestali osnovni naučni principi da na okolnosti gledate racionalno, objektivno, argumentovano? Niste ni metodologiju položili! Evo ja, vaš bivši student ne mogu vam ni 6 dati. Кako to da prećutaste sve istorijske činjenice i fakte vezane za, kako punim ustima govorite – genocid od koga je prošlo 25 godina. Ne želite da govorite o tome. Niste ni istoriju položili.
Šta mislite, profesorice i uvažena koleginice sociološkinjo, da je neko od Bošnjačke akademske zajednice na Univerzitetu u Sarajevu otvoreno rekao i osudio zločin nad Srbima u Sarajevu – kako bi prošao? Naša djeca, moje kolege, mladi ljudi, na nekim fakultetima, dole, od strane pojedinih profesora, moraju da govore o ovoj temi o kojoj i vi i ja, ali sa različitih aspekata govorimo. Našu djecu u Sarajevu uče da smo genocidni narod a naši profesori, odnosno vi, na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, potvrđujete tu tezu i od hipoteze pravite teoremu. Ne znam zašto i zbog čega. Ne zanima me. Ne ljutim se na vas. Niste me čak ni iznenadili ni razočarali. Poznajemo se dugo! Ali, ubuduće, kad budete govorili o ovim temama, bar kao sociolog, budite egzaktniji, to vam nalaže nauka – kažite koju riječ i o masakriranim Srbima iz sela Кravice koji su na najmonstruozniji mogući način ubijeni na pravoslavni Božić 1993.
Кad se, kao čovjek iz nauke odlučite na taj korak, evo ja vaš bivši student sadašnji kolega, pozivam vas da, ako želite i javno, na bilo kojoj televiziji pred svima, zajedno osudimo sve zločine i damo svoj naučni doprinos u pomirenju u BiH – ja sam spreman – vi javite kad naučite za 6.

Na izjavu Univerzitetskog profesora Zlatiborke Popov Momčinović da Srbi moraju da prihvate etiketu genocida u Srebrenici i da su činili u kontinuitetu zločine, reagovao je sociolog Vladimir Vasić, čiju reakciju i tekst prenosimo u celositi.

        Vaš bivši student, Mr Vladimir D. Vasić s.r