Šta (ni)je srpski nacionalizam?

Na površini nešto većoj od pedeset hiljada kilometara kvadratnih sa tri miliona i kusur stanovnika, u dijelu Jugoistočne Evrope na Balkanskom poluostrvu pozicionirana je Bosna i Hercegovina ili kako je još veliki Andrić naziva – duhovna domovina. Bosanskohercegovačko društvo, pored toga što spada u grupu nasjpecifičnijih državnih i društvenih uređenja u svijetu, karakteristično je po tome što se, ponekad, može svrstati i u rubriku „zanimljivosti“ i „vjerovali ili ne“. Vjerovali ili ne, zanimljivo je, da Bosanskohercegovačko društvo, uprkos svima i svemu pronalazi put progresa i kakvim takvim koracima se kreće ka nekoj, nadati se, boljoj i svjetlijoj budućnosti.

Za nas (kako samo zvuči to MI!) u Bosni i Hercegovini tipično je da miješamo sve i svašta i, što bi narod rekao, u isti koš stavljamo. Кao po nekom zlom usudu ili pak, rekao bih, neznanju, određene stvari deklarišemo tek tako površno nazivajući ih pogrešnim (često pogrdnim) imenima pri tom ne mareći za površnost koja izaziva prostodušnost.

Duboko vjerujem (i ispovjedam…) da je početni korak u rješavanju svih nedoumica i problema (..a Bosna i Hercegovina je enciklopedija istih) u adekvatnoj detekciji ili ti narodski rečeno – onoga momenta kada stvari budemo nazivali pravim imenima možemo govoriti i o rješavanju istih. Ukoliko bih krenuli sa „stavljanjem prave stvari na pravo mjesto“ tj. nazivanjem pojava pravim i adekvatnim imenima trebalo bih izdvojiti mnogo vremena i zaviriti u mnoge pore savremenog društva u kome jesmo i bićemo.

Skoro pa normalno je, u punoći Bosanskohercegovačke zajednice naroda i narodnosti da, bez ikakve posledice ili, ne dao Bog odgovornosti, pa makar i one moralne, ko god hoće, šta god hoće, deklariše kako hoće. Svjedoci smo da razni mediokriteti zauzimaju veliki medijski prostor te oni ili ono, nažalost, ponekad služe (naročito mladima) kao sistem vrijednosti. No, o tome ne želim ovoga puta.

Želim, a svjestan unaprijed opasnosti u koju se upuštam i reakcija koje izazivam da razobličim veliku zabludu koja se kao neka sumanuta neman provlači među nama. Eklatantan primjer involviranja termina i klasične zamjene teza, kao sociolog, ali i kao čovjek iznad svega i po’vrh svega uočavam (a kako i ne bih u BiH) u terminima ŠOVINIZAM i NACIONALIZAM! Naročito u medijima, toj sivoj eminenciji društva, ova dva termina su ekvivalentna. Naprosto, stiče se utisak da je nacionalizam potisnuo šovinizam i autoritativno vlada na njegovom polju. Istine radi, na sramotu svima, u Bosni i Hercegovini ima mnogo šovinizma ali onog pravog istinskog, srčanog.Iako se čak i u nekoj literaturi ova dva termina dovode u uzajamno djelovanje nacionalizam je na jednoj a šovinizam na drugoj strani. Nacionalizam je, po definiciji, privžrenost svojoj naciji i vlastitom narodu i državi uz poštivanje i prihvatanje drugih naroda. Nacionalizam, istine radi, može da ode i u drugu krajnost što predstavlja njegovu radikalizaciju i izvitoperenost i gubi smisao u svojoj temeljnoj vrijednosti koja je bazirana na privrženosti i ljubavi prema svom narodu i državi što ne znači isključivost prema drugima. Dobro poznavanje nacionalne istorije, kulture, religije, zalaganje za nacionalni prosperitet, razvijena nacionalna kolektivna svijest neke su od istinskih odlika nacionalizma i kao takvog ga svrstavaju u pozitivnu društvenu pojavu. Osnovna socio-psihološka karakteristika nacionalizma je formiranje, učvršćivanje i čuvanje nacionalnog identiteta kao i buđenje nacionalne svijesti radi homogenizacije nacije i učvršćivanja nacionalnih stavova. Svjetska velesila, u svakom pogledu, današnja Njamačka klasičan je primjer nacionalne države i niko pri tom ne postavlja pitanje nacionalizma i nacije u tom razvijenom društvu dok sa druge strane, primjera radi u Srpskom društvu pitanje nacionalizma je i dalje tabu tema koja izaziva razne kontroverze jer se pogrešno tumači! Ne vidim grijeha u tome što je neko privržen svom narodu svojoj državi, nacionalnom korpusu kome pripada i koji je dio njegovog identiteta. U prošlosti, naročito kada je riječ sa Srpskim ali i Bošnjačkim narodom, imali smo primjere klasične nacionalne devastacije i uništenja nacionalnog identiteta stvaranjem lažnih ideologija i nacija. Tipičan primjer hibridnog nacionalnog identiteta je Jugoslovenstvo koje je nastojalo da uguši nacionalni identitet svih (ili ne baš svih) naroda i narodnosti na ovom prostoru i nametne neki lažni nacionalni korpus u koji nije vjerovao ni onaj koji ga je zdušno upumpao među namučeni narod.

Naspram nacionalizmu na drugoj strani stoji taj strašni šovinizam koji je kontra od onoga čime je sazdan nacionalizam. Šovinizam je klasična devijacija nacionalizma i svih njegovih karakternih osobina. Кao što je nacionalizam temeljen na ljubavi tako je i šovinizam zadojen mržnjom ali onom istinskom bezrezervnom i drskom. Šovinizam je duhovna ali i nacionalna, moralna, ljudska i svaka druga devijacija – bolest duha. Nažalost i u našoj novijoj istoriji imali smo primjere transformacije nacionalizma u šovinizam tog užasnog talasa mržnje i isključivosti a sve to se rijetko kada nazivalo pravim imenima i terminima. Talas mrže koji je zahvatio i još uvijek se osjeti na tlu Bosne i Hercegovine nije nacionalizam ni patriotizam već klasični šovinizam koji je proistekao iz pogrešno utemeljenih nacionalnih vjerovanja. Nacionalizam je u osnovi pozitivan i dobar ali ukoliko se pogrešno instrumentalizuje, jer je u rukama čovjeka, vrlo lako prelazi u mržnju i dobija oblike šovinizma. Nije nacionalizam kako neki žele da ga predstave ni ratnohuškačka ideologija ni ikonografija, nije nacionalizam, a neki bi željeli da jeste, ni u „patriotskim“ pjesmama koje obiluju mržnjom niti je nacionalizam veličanje i klicanje zločinu i onima koji su ga činili u svoje ime a ne u ime naroda…nije nacionalizam…mržnja.

Svaki put kada u medijima na javnom mjestu ili bilo gdje vidimo izjednačavanje dobra i zla i pakovanje u isti koš moramo da reagujemo i upozoravamo na nečije neznanje. Istinski nacionalizam jeste čovjekoljublje koje nam je svima iznad svega i prije svega potrebno. Ako budemo čovjekoljubivi nećemo nikada biti osvetoljubivi. Ukoliko budemo čovjekoljubivi bićemo i nacioljubivi ali i Bogoljubivi. Moja ljubav prema narodu kome pripadam ne znači isključivost prema drugim narodima niti mržnju i oprečnost. Moj osjećaj nacionalizma ali istinskog i srčanog ogleda se u marljivom radu i predanosti za razvoj društva a ne u bolesnoj i besmislenoj mržnji. Nemam problem sa tim da kažem jesam, ja sam nacionalista, ali u izvornom i iskrenom (ne lažnom i izobličenom) značenju te riječi jer volim svoj narod, svoju državu, svoju vjeru, kulturu, jezik, narod, ali volim, iskreno i od srca, i druge narode i druge države, želim da upoznam različite jezike, kulture, nacije i identitete. Ne želim da u mom srcu ima mjesta, ni tručničice, za šovinizam, mržnju i isključivost, želim svo biće svoje i sav um svoj da usredsredim ka ljubavi, onoj ljubavi koja je zbog nas i za nas razapeta na krstu, koja treba da nam bude uzor svima.
Nema ništa loše u nacionalizmu, nema ništa loše u ljubavi i privrženosti narodu i naciji.Uvijek ću na toj strani biti! Ali ima i sve je loše i užasno je loše i ružno i treba da nestane i sagori, da se zgazi i zatre, uništi i sažeže, šovinizam i mržnja, podjeljenost i predrasuda, isključivost i zaziranje od drugog i drugačijeg. Razmislimo svi dokle će nas dovesti put mržnje a šta nam sve nudi ljubav!? I ako bi me neko pitao da li sam nacionalista – moj odgovor bi bio da, nacionalista ali nikada ni za trunčicu svoga bića nisam niti želim biti šovinista!

Autor: Vladimir Vasić, sociolog