Uloga medija u sprečavanju nasilja među mladima

U današnjem savremenom društvu uticaj medija u njihovoj punoći, uključujući novine, televiziju, radio, internet, mobilne telefone, društvene mreže, postao je ključno sredstvo socijalizacije mladih ljudi te direktno utiče na ponašanje mladih ljudi u društvu i na formiranje njihovih stavova.

Prema do sada objavljenim naučnim istraživanjima i prikupljenim saznanjima o ulozi medija u životima djece i mladih stiče se, nedvosmisleno, utisak da mediji mogu imati dualnu funkciju – pozitivnu i negativnu, što opet, zavisi od sadržaja koji se plasira u etar, ali i od interesovanja djece i konteksta u kojima oni doživljavaju plasirani sadržaj. Mediji po svojoj prirodi nisu loši ili isključivo dobri iz razloga što je to tehnologija u rukama čovjeka koji je kontroliše u pozitivnom ili negativnom pravcu.

Сродна слика

Takođe, sve veća zainteresovanost, u nekim slučajevima i ovisnost mladih ljudi o društvenim mrežama dovodi do individualizacije mladih ljudi. Upravo putem društvenih mreža, koje su danas u velikoj ekspanziji, mladim ljudima se plasira mnogo informacija koje mogu dvojako uticati na njih. Isto tako, društvene mreže, svjedoci smo, mogu biti i „poligon“ za plasiranje negativnih sadržaja ali se putem njih plasiraju i uznemirujuće scene nasilja čiji vinovnici su mladi ljudi, često srednjoškolskog uzrasta.

Naučnici smatraju da postoje dva mehanizma učenja agresivnog ponašanja djece. Jedan od njih je gledanje nasilnih televizijskih programa. Naime, mala djeca često imitiraju ono što vide na televiziji. Tako, na primer, ukoliko gledaju scene (ekstremnog) nasilja, vjerovatno će se u budućnosti tako ponašati. Starija djeca podsvjesno usvajaju agresivno ponašanje, kao način rješavanja bilo kakvih konfliktnih situacija. Godinama su takva djeca gledala scene nasilja kao načina rješavanja problema, tako da su i ona usvojila iste metode. Naučnici ovu pojavu nazivaju „kognitivnom skriptom“. Кriminolog Trota je došao do zaključka da kombinacija nasilja sa smiješnim crtanim likovima dovodi do veće sklonosti djece da primjenjuju nasilje u svakodnevnici (Douglas, 2003:5).

Кonvencija o pravima djece iz 1989. godine zahtjeva da se u medijskim politikama kao i u obrazovnim i emisijama o kulturi, posveti nužna pažnja medijskim i komunikacijskim pravilima djece. U Кonvenciji se traže i prava djece na učešće u medijima, pravo da bez ograničenja izražavaju ideje posredstvom medija u različitim oblicima. Uprkos istaknutim pravima djece kada su mediji u pitanju, isti ti mediji skoro pa svakodnevno krše prava djece, čineći dijete nevažnim i bezpredmetnim društvenim subjektom. I površna analiza proisteklih obaveza iz Кonvencije da se prepozna značaj medija u životu djece, u njihovom pravilnom fizičkom, psihičkom i društvenom razvoju i analogno tome da zemlje potpisnice stvore uslove kako bi mediji bili izvor korisnih i edukativnih sadržaja, koristan partner i saveznik u odrastanju djece a ne protkan nasiljem, erotikom i pornografijom, jasno je da se ne poštuju međunarodnim pravom zagarantovana prava djece. Šta više, ne štite ni sopstvene interese jer omogućavaju djeci da odrastaju pod uticajem takvih medijskih sadržaja koji od djece prave generaciju koja smatra da je nasilje i pornografija sastavni dio interakcije odnosa među ljudima na svim poljima društvene djelatnosti.

Stav pojedinih institucija prema sredstvima informisanosti u uslovima mobilne kriminalizacije društva očigledno treba mijenjati. Praksu da se izjave daju samo na konferencijama za štampu vjerovatno treba mijenjati uz opreznost prema političkim, neobjektivnim, stranački opredjeljenim novinarima koji često kao senzacionalne izvore svojih novinskih izvještaja koriste subjektivna kazivanja onih državnih činovnika koji su nezadovoljni ili su suspenodvani iz službe zbog svoje sopstvene greške.

Treba se držati stava koji propisuje i Zakon, da davanje podataka o kriminalitetu maloljetnika u sredstvima javnog informisanja je dopušteno pod uslovom da ne šteti ličnosti maloljetnika ali i interesima društva u cjelini, te da izvještaj ne remeti, eventualnu, policijsku istragu, ukoliko je riječ o težem krivičnom djelu.

Često se u našoj štampi mogu pročitati iskazi očevidaca krivičnih djela. Dobronamjerni svjedoci pod utiskom svojih „nakićenih“ izjava ni sami ne znaju šta je tačno a šta ne, pa na kraju u toku sudskog iskaza daju nepouzdane i netačne informacije. Imena i profesije osoba koje su otkrivene kao počinioci krivičnih djela kriminalistička policija smije da iznese samo u krajnje opravdanim slučajevima tj ako je u opštem odnosno u javnom interesu. Međutim, teorija i praksa se i u ovom slučaju očigledno mimoilaze. Prije nego li se obave potrebne istražne mjere i radnje, po slobodi novinarskih pisanja akteri spornih djela dobiju i sudski epilog.

Zakon strogo zabranjuje objavljivanje identiteta maloljetnog počinioca krivičnih djela a posebno se zabranjuje objavljivanje njihovih fotografija. No, mediji radi senzacionalnosti vijesti ulaze u pore spornih djela pa ne tako rijetko u svojim izvještajima idu do najsitnijih detalja primjera radi, nekog zločina, na čemu bi im i iskusni kriminolozi pozavidili. Кao vrhunac, objavljuju inicijale maloljetnog prestupnika uz bombastične naslove koji svojom bezobzirnošću i okrutnošću samo dodatno uznemiruju javnost, ali nanose štetu oštećenoj i okrivljenoj strani.
Svi podaci koji se objavljuju moraju biti istiniti. Pogrešni podaci dovode javnost u zabludu i jednako štete kako sredstvima informisanosti tako i policiji. Destruktivnu ulogu masovnih medija je potrebno svesti na najmanju moguću mjeru.


Кako smo već naveli, za medije ne možemo, isključivo, reći da imaju ovu ili onu ulogu u društvu, tj da utiču isključivo pozitivno ili sa druge strane, isključivo negativno. Jasno je, stvar je u rukama čovjeka koji kreira medijski sadržaj ali i do krajnjeg korisnika koji taj sadržaj prihvata ili odbacuje, što u konačnici ima velikog uticaja na kreiranje medijskog sadržaja. Naročito kod mladih ljudi potrebno je razvijati kritičku svijest prema medijskim sadržajima tj da stvore sposobnost zdravorazumnog rasuđivanja temeljenog na pozitivnim socijalnim vrijednostima te da kao takvi mogu nedvosmisleno da procjene kvalitet medijskog sadržaja te da isti prihvate ili odbiju što će direktno uticati i na plasiranje medijskog sadržaja u javnost. Takođe, pored mladih, roditelji trebaju da obrate pažnju, naročito na djecu školskog ali i predškolskog uzrasta, kako i na koji način koriste medijske sadržaje i mnogobrojne opcije društvenih mreža. Roditelji bi, u pravilu, trebali maksimalno kontrolisati postupke svoje djece na društvenim mrežama iz opasnosti da se kod njih ne razviju devijantne aktivnosti i porivi ali, sa druge strane, da djeca ne upadnu u okovoe mnogobrojnih opasnosti koje vrebaju iz virtuelnog svijeta, naročito kada je riječ o seksualnoj zloupotrebi djece pedofiliji i prostituciji.


U konačnici, mediji nisu loši nego ih čovjek takvim učini i samo od čovjeka zavisi kako i na koji način će se medijski sadržaji kreirati i plasirati i sa druge strane, od čovjeka opet zavisi da li će ili neće prihvatiti određene sadržaje bez pravljenja pozitivne selekcije.


Od nas samih zavisi da li ćemo dozvoliti da rijalitizacija medijskog prostora poprimi sveobuhvatan i opšteprihvatljiv društveni koncept vrijednosti, što će, odgovorno tvrdim, dovesti do totalne degradacije i uništavanja pozitivnih sistema vrijednosti.

Autor: Sociolog Vladimir Vasić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *