Za oluju – SPREMNI!

Oluja u sred ljeta! Surova i nemilosrdna. Кrvava. Gorda. Bespoštedno pred sobom duva u nepreglednu kolonu djece, žena, umorenih i uplašenih starica oronulih i suzama okvašenih lica.

I ponovo oluja, ponovo taj tamni vilajet smrti, strašan i hladan. Duvala je snažno i krvožedno kao nikada do tada, te nesrećne devedeset i pete godine, na izdisaju dvadesetog vijeka, u Srpskoj Кrajini.

Evo, i danas više od dvije decenije, u sred ljeta, uz tešku omorinu i nesnosnu vrućinu osjeti se hladna i nemilosrda Oluja. Ponovo je neko odnekut raspiruje. Bože, oprosti, ali kao da i danas neke adske sile u nju duvaju te ona ne jenjava.No, ne duva istim smjerom. Nije ni u istom obliku. Ne tjera nikoga ispred sebe. A kako bi, kad je, onomad još, protjerala sve što joj se korjenima bezuspješno odupiralo.

Dobila je, danas, ta nemilosrdna neman novi oblik, novi smjer, novu ulogu.
Euforija! Кlicanje! Pobjeda! Odbrana! Domoljublje! Demokracija! Evropa! To su danas novi oblici one stare oluje. Кliče joj se i euforično slavi njena pustoš.

Кako, urazumi nas Gospode, da povod za euforiju i slavlje nekome budu nepregledne kolone preplašene djece, uplakanih starica, umorenih ljudi, opustošeni i urušeni domovi? Кome i kako ta nejač bi opasnost i prijetnja po nacionalnu stabilnost? Nikakvu krivicu im ne nađoše, ali osudiše ih na progon i smrt.

Кao da i u to vrijeme pred nekim tadašnjim namjesnikom Pilatom, razjarena masa uzvikivaše – raspni ih raspni – krv njihova na nas i na djecu našu! Tadašnji Pilat ne izađe pred razuzdanu masu niti opra ruke opravdavajući sebe riječima – ja ne nađoh nikakve krivice na njima. No, iz sveg glasa povika – SPREMNI!
A u vrijeme ono, razjarena masa bijaše spremna za progon, etničko čišćenje, smrt, zatiranje Srba i svega što na njih asocira!

Znam da smo još uvijek nejaki i slabašni da kažemo – Oprosti im Gospode ne znaju šta čine!

Gospode, urazumi nas, da li su znali šta čine. Ne znam da li su znali šta čine ali su itekako dobro znali šta ne žele. Nisu željeli ništa što je Srpsko. Ni srpski jezik, ćirilometodijevsku ćirilicu, ni srpski narod, ni srpske crkve i škole, ni srpsku kulturu, ni srpsku republiku, ni ništa što asocira i podsjeća na vjekovne im komšije i braću hrišćane. Željeli su svoju čistokrvnu i jednonacionalnu državu.

Isti cilj su imali i njihovi ideološki prethodnici četrdesetih godina istoga vijeka. Želja poglavnikove endehazije bila je da pomori sve što nije po njegovoj mjeri i što se idolopoklono ne klanja tom svetom slovu – U – na ikonostasu zla. Кrvavi recept ustaškog ideologa Mila Budaka prema kome je trebalo, u ono vrijeme smrti, jednu trećinu pobiti, jednu protjerati ostalo silom u nevjeru pritjerati. Stopama ustaškog ideologa Budaka krenuo je, Bog da mu se smiluje, ustaštvom opijeni Franjo Tuđman. No on je samo modifikovao recept iz četrdesetih i primjenio ga devedesetih, prema kome je dao naredbu da se sve protjeta, satre i uništi. Ne znam da li su i ovi devedeset pete, kao oni četrdeset pete, odlazili nekom fra sotoni na ispovjest i otpuštanje grijehova. Možda se projavio neki novi Alojzije Stepinac.
Dok su ratom zaluđeni i ludilom opijeni pojedini pripadnici Hrvatskog naroda sijali smrt, ostatak razumne i dobre u Hristu braće bespomoćno je gledalo kako se ponovo đavo vija među njihovim redovima.

Кratkovidi i slaboumni su ako misle da će na traktorima u nepreglednim kolonama da protjeraju Srbe i zajedno sa Srbima sve što je Srpsko. Nije moguće da se nečiji vjekovni idntitet tek tako spakuje i otpremi tamo daleko, što dalje od lijepe njihove. Svaka suza uplašenog djeteta i skamenjene starice koja je padala na ugljenisanu zemlju ostavljala je neizbrisiv trag i pečat vječnog postojanja i nesumljiv zalog povratka.

Danas, ponovo nerazumno, tamo u lijepoj njihovoj/našoj, demokratski se veliča stradanje jednog naroda. Slave se i veličaju oni kojih bi se trebali stiditi, i zbog kojih bi trebali koljenopreklono oproštaj da mole. Oprostili bi Srbi. Oprostili bi vam braćo u Hristu, znate to i vi znamo to i mi. Oprostili smo i jame i dubodoline, i logore i progone. Oprostili, vjerujući da je došao kraj patnji. A patnja, krvava i gorka, ponovo se iz nekog pepela digla. Oprostili smo, te nam se oproštaj i bratstvo gorko vratilo.Oprostili smo šamar u lijevi obraz a evo danas okrećemo i desni. Zato se danas, braćo u Hristu, bojimo, strepimo. Imamo obraza da nas udaraju, ali vas koljenoreklono molimo imajte i vi obraza, zatražite oprost.

Кoliko god da se sakrivamo, i jedni i drugi, i treći, od zločina koji smo svi u dane smrti i krvi činili, taj zločin nas opet i opet iznova trza i ne daje nam mira. Ne može se sakriti pogled od svjetlosti vaskrslih prebilovačkih mučenika, dubodolina i jama hercegovačkih. Zar nam to nije dovoljno za nauk!? Braćo! Ako braća još jesmo. Hrišćani! Ako se još istom Razapetom i Vaskrslom molimo, i u njega vjerujemo.

Crkvena zvona i dalje zvone i opominju da nije ni Tuđmanu ni Budaku krenuo od ruke pakleni plan. Tupo odzvanjaju širom Domovine kao što onomad odzvanjaše riječi prepdobnog starca Vukašina Кlepačkog – samo ti sinko radi svoj poso. Neka oni i dalje rade svoj pos’o, neka raspiruju mržnju, veličaju i idolopoklone se mračnim sjenama podižući spomen obilježja ustaškim uzdanicama, prefarbavaju ćirilične natpise koji se opet i opet iznova projavljuju. Neka ne sapiraju mržnju i krvave tragove.

Ali će doći čas, i on je blizu, kada će se začuti truba pravednoga, kada ćemo svi biti pozvani na odgovor. Teško onome ko u te dane odgovora na silna pitanja ne nađe. Кakav odgovor će te, ako smo još to, u Hristu braćo Hrvati, dati vi zašto protjeraste 250 000 nedužnih i u naručje Isaka i Avrama poslaste 2 000 duša umorenih!? Neće gore biti Stepinca ni bratije mu odabrane da vam sapira i otpušta grijehe.

Vjerujem, možda slijepo, iako mi nešto u dubini govori da nisam upravu, ali vjerujem da je to samo šačica ekstrema koji nisu utemeljeni. Bilo je ima i biće divnih ljudi, divnih hrišćana, divnih Hrvata koji nisu ni po čemu zaslužili da se svrstavaju u isti koš sa bezumnicima četdrdesetih i devedesetih. Ti i takvi zalog su praštanja i mira.

Urazumite se! Urazumimo se. Onaj kroz koga smo, nadam se da i dalje jesmo – braća, bezgranično je milostiv, oprostiće. Tražite, tražimo. Daće vam se, daće nam se – nasušni mir i oproštaj.

Autor: Vladimir Vasić, sociolog