Zašto mladi dolaze u sukob sa zakonom?

Кoliko puta smo svi, bez obzira bili laici ili stručnjaci u toj oblasti, čuli termine „maloljetnička delinkvencija“, „maloljetnici u sukobu sa zakonom“, „maloljetnički kriminal“, „maloljetnici…“ i koliko smo samo puta u novinama ili drugim oblicima javnog informisanja tek tako preletjeli preko tih naslova ispod kojih se niže nekoliko redova policijskih izvještaja prilagođenih novinarskoj formi, sa famoznim inicijalima pored kojih u zagradi stoje brojevi koji označavaju godine, uvijek niže od osamnaest.


Priznajem, i ja kao neko ko se naučno posvetio problematici maloljetnih prestupnika, kao neko ko je naučni i profesionalni životni put usmjerio kao tome, ponekad tek onako, informativno, pročitam i ne udubim se u detaljniju analizu. Znam, griješim. Znam, griješite. Priznajem i ispovjedam, moj grijeh je veći jer mogu, ne samo prepoznati problem i uzrok već, uz pomoć nauke i prakse, preporučiti adekvatan lijek za gašenje žarišta.Živimo u društvu gdje se kriminal adekvatno ne kažnjava a gdje kriminalci dobijaju status „javnih ličnosti“ i zauzimaju javni prostor. Medijski sadržaji su puni nasilja i drskih i okrutnih sadržaja. Škola, danas, gubi vaspitnoobrazovni karakter. Porodica je u rascjepu. Sistem vrijednosti poljuljan do granica opstanka. I još što šta. I, kako onda u takvim društvenim okolnostima da očekujemo od djece i maloetnika da se ponašaju drugačije sem onoga što im se servira i nameće kao opšteprihvatljiva pozitivna kolektivna svijest u socijalnoj sredini?

To su naša djeca!To su temelji naše budućnosti. Nisu nekakve statističke brojke. Š.D (17), M.К (16), D.S (18), Đ.L (15) iza ovih inicijala mogu se kriti i vaša (naša) djeca dragi roditelji. Niko nije, danas naročito, imun na bilo šta, pa ni na kriminal. Ne smijemo tek tako ni da ih osuđujemo, ili, što je i gore, da okrećemo glavu od problema. Roditelji, vi koji jeste i mi koji se spremamo biti, ne smijete tj. ne smijemo hladnokrvno gledati u komšijino dvorište gdje možda ima problem, sa čvrstom vjerom da se kod nas možda neće desiti. Naprotiv, potrebno je da djelujemo zajednički kako bi se problem prevazišao. Djeca, ma čija bila i ma koliki problem prouzrokovala, ona su samo djeca i samo su spletom nesrećnih okolnosti došla u stanje delinkventnog ponašanja, ne tako rijetko krivicom nas odraslih.
Moramo biti svjesni te činjenice da danas živimo u globalnom selu gdje nam je sve na dohvat ruke, ali kako kaže mudri apostol Pavle „Sve vam je dato ali vam nije sve na korist“.

Nauka ne bi bila nauka da nema na skoro sva pitanja odgovor, pa tako i ovdje. Ako bi u nauci potražili odgovor na pitanje zašto dolazi do maloljetničke delinkvencije, svakako da bi pronašli odgovor, pa bi se tu pojavile razne teorije od bioloških, socioloških, psiholoških, endokrinoloških, kriminoloških, rasnih, i Boga oca pitaj još kojih.Nema dileme, nauka će dati adekvatan odgovor, a taj odgovor će biti jasan nama koji se tom naučnom disciplinom detaljnije bavimo, ali neće postići punoću efekta ako ne dopre do svakoga, pa i do onog djeteta koje ispoljava nepoželjne oblike ponašanja, što i jeste krajnji cilj.Bar danas imamo more raznih savjetnika, savjetovališta, radionica, seminara, i ko zna još čega ne, koji govore o ovoj problematici, ali bojim se da im je cilj neka lična promocija, te koristeći se nerazumljivim naučnim riječnikom zbunjuju i sebe i druge.

Jesam, priznajem, u nauci sam i posvetio sam se njoj, ali dobro pazim gdje i kako govorim. Praktično je neefektivno govoriti djeci, u školi, teškom terminologijom o njihovim problemima, samo zarad lične promocije. Ako je neko posvećen nauci i razumije je, bez mnogo problema će da svoje znanje prilagodi onima koji ga slušaju, ukoliko će to biti efektno (studenti, to se ne odnosi na vas, pred profesorima samo terminološki, jer..oni to vole!).
Iako većina naučnih teza, vezano za problematiku maloljetničke delinkvencije, svoju polaznu osnovu nalazi u porodici i roditeljima maloljetnog lica koje ispoljava negativno ponašanje, moramo ipak istaći i činjenicu da je škola, pored porodice, ključan socijalizacijski faktor koji se praktično oslanja na porodicu i socijalnu sredinu maloljetnog lica. Dijete, danas, praktično iz majčinog naručja pređe u školske klupe i tu ostaje do ulaska u svijet odraslih i odgovornih ljudi.Ne želeći da ulazim u okvire pedagogije, ali lično smatram da je granica polaska u školu jako nisko spuštena, iz razloga što se djeci oduzima dragocjeno vrijeme za igru i praktično u pampers pelenama dobijaju zadatke za rješavanje.S obzirom da dijete veliki period svog života provodi u školi nasušna je potreba da se između roditelja i nastavnog osoblja razvije komunikacija kako bi se „socijalizacijski put“ djeteta adekvatno pratio.Dijete u školskom stažu provede ključne periode svog života, praktično od beba do odraslih ljudi. Od malenog stvorenja sa prekrštenim rukama na bukvaru, stidljivog osmijeha sa okrnjenim mliječnim zubićima, bistrog dječijeg pogleda i anđeoskog lika do stasitih tinejdžera sa pokojim pubertetskim biljegom, veliki je školski put koji smo prošli i koji djeca prolaze i koji će prolaziti.

Hvala Bogu pa je prošla era namrgođenih i strogih, naročito, učiteljica koje su, shodno pedagoškim metodama iz Drugog svjetskog rata, nerijetko posezale i za vaspitnim šamarima ili katilskim čupanjem za kosu, pokazujući svu osionost i drskost, jer, zaboga, tako treba.

Sad, sa ove distance, mogu da kažem, odgovorno, da su takve osobe klasični luđaci koji djeci samo usade neprirodan strah koji ih prati dugo kroz život. Nisam ni za češkanje i milovanje, ali sam strogi protivnik nasilnog vaspitanja djece, naročito od strane nadobudnih nastavnika.
Jasno je zašto je škola jako važan faktor u odrastanju i sazrijevanju djeteta jer ono (dijete), praktično, veliki period najosjetljivijeg dijela života provodi u školskim klupama. Škola kao pozitivan (u osnovi) socijalni faktor pored obrazovne funkcije ima i, danas sve manje, vaspitnu ulogu. Međutim, u školskim klupama među djecom mogu da se pojave i takvi oblici ponašanja koji su u suprotnosti sa prosocijalnim djelovanjem škole.
Nastavno osoblje, ali i roditelji moraju da obrate pažnju na sljedeće oblike ponašanja kod svoje djece, ako ne žele da se iza onih famoznih inicijala, kriju njihovi miljenici.

Dakle, ukoliko se kod djeteta uoči negativan odnos prema obrazovanju, odbijanje školskih obaveza, zanemarivanje školskog gradiva, negativan odnos prema autoritetu, antisocijalni stavovi, ponavljanje razreda, sklonost ka tučama, izostajanje iz škole, pušenje, konzumiranje alkohola, konzumiranje opojnih droga, i drugi oblici destruktivnog ponašanja, od kojih neka nisu ni zakonom regulisana, alarm je za uzbunu da se djeluje kako ne bi bilo kasno.


Naravno, akcenat krivice ne treba uvijek stavljati samo na djecu i roditelje, postoji i druga strana medalje, gdje je škola odnosno školsko osoblje ključan generator problematičnog ponašanja kod djece.
To su obično škole sa visokom stopom rizičnog ponašanja djece (a da pritom školski menadžment ne poduzima adekvatne korake), škole sa neadekvatnim pedagoškim osobljem, škole sa neadekvatnim stručnim osobljem, škole sa nedovoljno aktivnosti za učenike, škole u rizičnim socijalnim zajednicama. Takođe, negativan uticaj imaju i one škole koje se pridržavaju zastarjelih i neadekvatnih metoda u izvođenju nastave, favorizovanje djece iz gornjih društvenih slojeva, sprečavanje učeničke inicijative, zanemarivanje školske discipline, odsustvo profesionalnih savjetovališta za učenike (psiholog, pedagog…).

Ukoliko analiziramo kriminalnu anamnezu ozbiljnih kriminalaca, lako ćemo uočiti činjenicu da su oni svoj kriminalni put započeli još kao maloljetna lica u školskim klupama i kao takvi se regrutovali u ozbiljne počinioce različitih krivičnih djela. Većina njih su u svijetu kriminala debitovali kao maloljetna lica.


Istraživanja su pokazala da je samo 9% maloljetnih lica završilo srednju školu, a koji su počinioci.
Dakle, nauka i statistika su neumoljivi. Moramo sve da učinimo, zajednički, da se što adekvatnije djeluje i što prije detektuje problem kod djece i maloljetnika školskog uzrasta kako bi se njihovo ponašanje ukrotilo i ne bi prešlo crvenu liniju iznad koje djeluju grubi zakonski propisi.

Autor: Vladimir Vasić – sociolog

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *